izvor:unsplash.com
"Djeca s jakom voljom postaju odrasle osobe koje mijenjaju svijet."
- Sean P. Hannity
Autonomna djeca pojam je koji je uveo autor Jesper Juul. Američki ih psiholozi nazivaju „djeca jake volje“, stručna literatura „teško odgojiva djeca“, a mi sami ih ponekad nazivamo svojeglavima, nemogućima, živima, zločestima… Ali zašto nam autonomna djeca trebaju baš takva kakva jesu? Saznajte odgovor u nastavku.
Tko je zapravo dijete jake volje?
Autonomna djeca (eng. strong-willed children) su djeca koja su, već od najranije dobi, samostalnija i odlučnija od većine vršnjaka. Jako su usredotočena na svoje ciljeve i pokazuju iznimnu kreativnost da te ciljeve ostvare. Naša pravila i granice doživljavaju više kao smjernice i preporuke, a prilikom postavljanja tih granica, u stanju su o njima raspravljati do besvijesti.
Autonomna djeca nikada nas neće poslušati „jer smo mi tako rekli“ – iza svega mora stajati razumno, izrazito dobro elaborirano objašnjenje. To objašnjenje onda prolazi kroz njihove mentalne filtere, kako bi ocijenili je li ono zadovoljavajuće. Isto tako, ne pokoravaju se pritisku vršnjaka. Ne rade stvari jer svi ostali to rade, ali isto tako, nije ih strah isprobati nešto što ne radi nitko.
Kako okolina reagira?
Neupitno je da nas autonomna djeca mogu dovesti do ruba. Ponekad nam se čini da ne možemo više o svakoj stvari recitirati potanka objašnjenja, samo da bi dijete učinilo ono što se od njega očekuje. Ne moramo ni spominjati neugodnosti kada nazovu iz vrtića ili škole, da bi nam objasnili kako je naše dijete danas diglo ruku i reklo teti/učiteljici kako nije u pravu.
Nećemo se lagati, teško je. Jako je teško. Pogotovo kada petnaesti dan za redom objašnjavamo istu stvar. Recimo znanost konca za zube i zašto ga je važno koristiti. Naravno – našem djetetu nijedno večernje pranje zubi ne može proći bez toga. Tada tiho, u sebi, poželimo da imamo dijete koje malo manje priča i ne postavlja toliko pitanja…
Zašto je važno da autonomna djeca ostanu takva?
Znamo kako veliki plodovi, uvijek dolaze nakon velike muke. Tako je nekako i s odgojem djece. Premda nam je nekada (ili skoro uvijek) izazovno, zapravo imamo dijete koje je neizbrušeni dragulj. Autonomna djeca u sebi posjeduju osobine i odrednice karaktera koje su važne za cijeli život.
Neke od njih su:
- Upornost
- Kreativnost
- Kritičko razmišljanje
- Samostalnost
- Nepovodljivost
- Odlučnost
- Hrabrost
Možemo se složiti, sve su ovo odlične kvalitete za nositi u sebi. Biti roditelj autonomnog, „svojeglavog“ djeteta samo stavlja pred nas izazov. Izazov kako usmjeriti njihovu energiju u pravom smjeru. Ustaljene, do sada dobro poznate metode odgoja kod ovakve djece ne pale.
„Time-out“ u sobi ne fukncionira jer će naći način kako da im sjedenje u kutu postane zabavno. Pozivanje na posljedice nije uvijek u potpunosti učinkovito. Oni su učinili to što su htjeli, vrlo dobro znajući koje su posljedice. Znali su da bi za to mogli biti kažnjeni i to im je bilo u redu.
Na nama je, kao roditelji, da odgovorimo na njihove potrebe adekvatno. Da im i dalje pružimo sigurne granice za rast i razvoj, koliko god kreativni moramo biti u osmišljavanju tih granica. U nastavku članka, donosimo 3 načina koja nam mogu u tome pomoći.
izvor: pinterest.com
Nekoliko odgojnih savjeta
1. Vraćanje pitanja
U moru njihovih neprekidnih „a zašto je to tako?“, uvijek je korisno malo promijeniti dinamiku i njima uzvratiti pitanjem „a što ti misliš?“. Također, nekada je zanimljivo pitati njih nešto odjednom. Baš kao što oni pitaju nas.
Primjerice, u zajedničkoj šetnji, možemo ih pitati zašto je nebo plavo. Ili zašto ptice cvrkuću, umjesto da pričaju hrvatski. To će potaknuti njihov intelekt, kreativnost i znatiželju. A i sigurno ćemo se pri tome dobro zabaviti.
2. Sudjelovanje u određivanju posljedica
Autonomna djeca moraju imati prostora u odlučivanju. Žele se osjećati uvaženima i bitnima. Ponekad čak i „jednakim“ nama na intelektualnoj razini. Kako možemo zadovoljiti njihovu potrebu za priznanjem? Možemo ih uključiti u definiranje posljedica za njihovo ponašanje – i nagrada i kazni.
Pitamo ih koji su njihovi prijedlozi. Unutar tih prijedloga odlučimo što nam je prihvatljivo. Na kraju, zajednički odaberemo opciju. Korisno je, primjerice, dogovor potvrditi na neki način. Ugovorom, rukovanjem, „službenim“ potpisom/pečatom i ostalim rekvizitima koji će podebljati važnost istoga.
Najvažnije od svega, budući da su sami sudjelovali u odlučivanju, puno je veća vjerojatnost da će im posljedica biti važna. I da će se, ukoliko se radi o kazni, zaista osjećati kažnjenima. Ovo smanjuje danas često spominjanju situaciju da je neku djecu nemoguće kazniti.
3. Davanje prostora
Jesper Juul, danski terapeut i autor, govorio je kako autonomna djeca trebaju prvo imati prostora reći „ne“, da bi mogla reći „da“. Ovo sjajno sažima kakvu vrstu prostora trebaju. Nametnute odluke „jer mi to tako kažemo“ nikada s njima neće proći, što god napravimo.
Moramo im dati prostora da obave svoje mentalne procese – razmisle, raspituju se, izvažu pa tek onda odluče. Čak i ako dijete odluči „ne“, moramo mu dati prostora da ustraje u toj odluci i za nju snosi posljedice. “Nisi htio oprati ruke poslije parka. Žao mi je, ali sada ne možeš jesti lizalicu jer su ti prljave ruke.”
Prostor je, također, važan i u igri. Naša je zadaća da autonomna djeca imaju okvir unutar kojeg se mogu sami kretati. Pustimo ih da istražuju na svoje načine, igraju igre koje su njima zanimljive, a mi ćemo iz daleka promatrati i čuvati im leđa.
Tražite edukacijski program koji odgovara autonomnoj djeci? Prijavite se na Virtuoz program i izgradite vrline svog djeteta.
