izvor: netdoctor.com
Vikanje na djecu nešto je što smo svi napravili. Barem jednom. Većinom prođe gotovo nezapaženo. No što kada ne prođe nezapaženo? Koje posljedice ostavlja vikanje na djecu? Kako vikanje utječe na odnos roditelja i djeteta? I što učiniti nakon?
“Mir se ne može održati silom. Može se postići samo razumijevanjem.”
Albert Einstein
Zašto vičemo na djecu?
Podaci pokazuju kako vikanje na djecu ostavlja dugotrajne posljedice. Poput anksioznosti, niskog samopoštovanja i povećanog agresivnog ponašanja. Također povećava vjerojatnost da će djeca ulaziti u sukobe s vršnjacima. Njihovo je shvaćanje komunikacije s drugima iskrivljeno.
Zanimljivo je kako vikanje nije povezano s ponašanjem djece. Drugim riječima, to kako se djeca ponašaju i kako se mi ponašamo prema njima nema baš neke veze. Istraživanje dokazuje kako razlozi vikanja roditelja nisu vezani uz djecu. Nego uz njih same. Kao uzroke vikanja navodili su umor, lošu prehranu, iscrpljenost obavezama i drugom djecom…
Vikanje na djecu javlja se i kada gubimo kontrolu. Postajemo frustrirani, sve ljući, gubimo strpljenje. A ton kojom pričamo samo prati (ne)raspoloženje. Glasnoća u govoru nam daje privid da smo nadmoćniji, veći i jači. Pa samim time, da vladamo situacijom. No, realnost je upravo suprotna.
Vikanje može privremeno utišati djecu, učiniti da taj tren prestanu s ponašanjem koje ne odobravamo. Ali ne daje im primjer dobrog ponašanja. Ne uči ih ničemu. Zapravo, uči ih jednom – da nas se boje. S druge strane, smirenost ulijeva povjerenje. Daje djeci poruku da su voljena i vrijedna, bez obzira na loše ponašanje.
Autorica i psihologinja Laura Markham jasno tvrdi: naš glavni zadatak kao roditelja, nakon što se pobrinemo da nam je dijete zdravo i sigurno, jest da kontroliramo vlastito ponašanje.
Koje su moguće posljedice?
Djeca se oslanjaju na roditelje za učenje. Učenje kako se trebaju ponašati, što je ispravno, a što pogrešno. Ako dijete od nas uči ljutnju i rješavanje problema vikanjem, njegovo će ponašanje to odražavati.
Vikanje na djecu ostavlja tri osnovne posljedice:
1. Učenje loših načina komunikacije
Prema Američkom psihološkom društvu, djeca uče nasilno ponašanje u vrlo ranoj dobi. S jednakom lakoćom s kojom uče i sve ostalo.
Nasilno ponašanje uči se po modelu. Gledajući neki model, to jest nas, polako shvaćaju način na koji funkcionira svijet. Te spoznaje pamte i s vremenom primjenjuju na sebe. Drugim riječima, gledajući nas, počinju se ponašati poput nas.
Jasno je što to znači – ako gledaju kako vičemo, djeca će početi vikati. U svojim si glavicama objašnjavaju: “Aha, kada su jako ljuti na mene ili seku, mama i tata viču. To znači da i ja trebam vikati kada sam na nekog ljut.”
2. Negativan psihološki razvoj
Vikanje je stresna situacija za dijete pa u mozgu aktivira puteve stresa. To su također putevi koji su aktivni u svim situacijama straha, nesigurnosti i tjeskobe. Ako su ti putevi prečesto aktivni, može se razviti ozbiljna anksioznost ili fobija.
Vikanje na djecu narušava i privrženost. Gube osjećaj povjerenja, utjehe i sigurnosti. Prestaju to tražiti u nama, a počinju tražiti sami u sebi. Postaju nesigurni jer smo ih doveli u situaciju da moraju preispitati ono najstabilnije u životu – mamu i tatu.
3. Dugoročna agresivnost i nezdrava komunikacija
Dijete u situacijama verbalne agresije prima poruku da nije vrijedno. Da nam smeta, da nas ljuti, da nam je teško s njime. Počinje formirati takvu sliku o sebi. Stvara uvjerenje da je loša osoba, koja drugima stvara napor i stres.
Iako nam možda to ne kaže, osjećaj povrijeđenosti ostaje u djetetu. Zamislimo sada godine tog osjećaja u sebi. Odrastanje s idejom da smo drugima naporni. Da nismo dovoljno vrijedni da se s nama priča lijepo.
Razumljivo je zašto takvi osjećaji prerastaju u frustraciju i agresivnost u odrasloj dobi. Kada uz to dodamo sve što je naučeno po modelu vikanja, imamo odraslu osobu koja brzo plane, teško se ugasi i sve konflikte rješava eksplozivno. Ne pada jabuka daleko od stabla.
izvor: stock.adobe.com
Vikali smo – što sada?
Za vikanje na djecu, kao i za sve ostalo, vrijedi pravilo – kada zabrljaš, popravi. Važno je priznati grešku i iskreno se ispričati djetetu. Ali ne dok afekt svađe i dalje traje. Isprika dolazi kada se situacija primiri, a glave ohlade. Ljudski je pogriješiti, djeca to jako dobro znaju. Jednim iskrenim, jednostavnim “žao mi je”, puno se može.
Kao što smo napomenuli, najčešće djeca nisu uzrok vikanja. Samo su kolateralne žrtve našeg raspoloženja. Moramo osluškivati stanje u kojem se nalazimo. Kada smo previše umorni, iscrpljeni ili opterećeni drugim stvarima, znamo da bismo lakše mogli planuti na djecu. U takvim situacijama, nužno je uzeti 5 minuta mira za sebe. Pa makar sjedili u parkiranom autu ispred stana. Kada znamo sebe i svoje okidače, situacije u kojima gubimo kontrolu svodimo na minimum.
Neki načini kako možemo spriječiti vikanje na djecu su:
- dati djeci upozorenje kada počnu pretjerivati
- uzeti si “time-out”
- znati što je normalno dječje ponašanje
- spriječiti situacije u kojima najčešće vičemo (recimo, ako je to ujutro zbog žurbe odlaska na posao i u vrtić, ustati se 15 minuta ranije)
- prilagoditi očekivanja o djetetovom ponašanju
Vikanje na djecu može ostaviti značajne posljedice. Ovo se ne odnosi na vikanje kada dijete prilazi vrućem štednjaku pa mu povičemo ime. Mislimo na vikanje zbog bijesa, frustriranosti i manjka kontrole nad situacijom. Dobro poznavanje sebe i svoje djece može pomoći da ne dolazimo često u takve situacije. A kada nam se ipak dogodi da zagalamimo, čarobna riječ “oprosti” zaista može djelovati čarobno na odnos.
Tražite edukacijski program za Vaše dijete koji Vam može pomoći u izgradnji kvalitetnijeg odnosa i bolje komunikacije s djetetom? Prijavite se na Virtuoz program i izgradite vrline svog djeteta.
