Izvor: Canva

Darovita djeca okružena su mitovima kao malo koja odgojna tema. Svi o njima nešto „znamo”. Dobra su u svemu. Sama će uspjeti. Sigurno su usamljena i čudna. Problem je što većina toga – jednostavno nije točna. Znanost je te tvrdnje stavila pod povećalo. I srušila ih, jednu po jednu.

Odakle uopće dolaze mitovi?

Godine 2009. ugledni znanstveni časopis Gifted Child Quarterly posvetio je cijeli tematski broj mitovima o darovitima. Vodeći svjetski stručnjaci raskrinkali su ih čak 19 (Callahan i Hertberg-Davis, 2009). Mi izdvajamo devet najvažnijih za nas roditelje.

Za svaki vrijedi ista formula: što misle svi, što kaže znanost i što to znači za naše dijete.

Mit 1: „Darovita djeca su dobra u svemu”

Zvuči logično. Pametno dijete = odlikaš u svemu. Znanost kaže drugačije. Psihologinja Ellen Winner pokazala je da darovita djeca u pravilu imaju neravnomjerne profile sposobnosti. Mali matematički genij može imati poteškoća s pisanjem. Jezično čudo može biti sasvim prosječno u brojkama.

Stručnjaci to zovu asinkroni razvoj. Klasičan primjer: petogodišnjak čita kao devetogodišnjak, razgovara kao desetogodišnjak, a vezice veže kao petogodišnjak. Jer, na kraju krajeva, on i jest petogodišnjak.

Što to znači za nas? Ne očekujmo savršenstvo u svemu. Pronađimo jaka područja i njegujmo ih. A neravnomjernost nemojmo tumačiti kao lijenost.

Mit 2: „Ne treba im pomoć – sama će uspjeti”

Ovo je najopasniji mit od svih. Zbog njega darovita djeca često ostaju bez ikakve podrške.

Meta-analiza koja je obuhvatila sto godina istraživanja pokazala je suprotno (Steenbergen-Hu i sur., 2016). Prilagođeni programi i ubrzano učenje donose velik, mjerljiv napredak. Bez izazova, priča ide u krivom smjeru: djeca razvijaju loše radne navike i „puknu” kod prve ozbiljne prepreke.

Brojka koja otrežnjava: čak do 50 % darovitih učenika u nekom trenutku školovanja podbacuje (Reis i McCoach, 2000). Talent nije raketa koja sama poleti. Više je poput biljke. Ako je ne zalijevamo – uvene.

Mit 3: „Darovitost se uvijek vidi u ocjenama”

E, da je bar tako jednostavno. Istraživanja pokazuju da se daroviti „podbacivači” od darovitih odlikaša gotovo ne razlikuju po sposobnostima. Razlikuju se po motivaciji i samoregulaciji (McCoach i Siegle, 2003).

Podbacivanje je posebno često kod djevojčica i kod dvostruko iznimne djece. To su djeca koja su darovita, a istovremeno imaju ADHD, disleksiju ili neku drugu teškoću. Darovitost im maskira teškoću, teškoća maskira darovitost. I na kraju nitko ne primijeti ništa.

Petice, dakle, nisu jedini dokaz darovitosti. Ponekad je najdarovitije baš ono dijete kojemu je na satu dosadno.

Mit 4: „Sva darovita djeca su socijalno nespretna”

Slika malog genija koji sjedi sam u kutu duboko je ukorijenjena. I netočna. Ovaj mit ima najstariji znanstveni odgovor: još je 1925. psiholog Lewis Terman počeo pratiti 1.528 darovite djece. Pokazala su bolju prilagođenost od prosjeka.

Najnovija meta-analiza potvrđuje: darovita djeca nemaju više tjeskobe ni depresivnosti od vršnjaka (Duplenne i sur., 2024). Postoji jedna iznimka. Djeca iznimno visokog IQ-a (160+) doista se teže uklapaju (Gross, 2004).

Ali ne zato što su „nespretna”. Nego zato što teško pronalaze nekoga tko dijeli njihove interese. Trebaju vršnjake sličnih interesa, a ne samo one iste godine rođenja.

Mit 5: „Darovitost jamči uspjeh u životu”

Vratimo se Termanu. Njegovi „Termiti” postali su obrazovani, solidni ljudi. Ali velika, povijesna postignuća su izostala. Najveća ironija? Dva dječaka odbijena su iz studije jer im IQ „nije bio dovoljno visok”. Obojica su kasnije osvojila Nobelovu nagradu.

Današnja znanost je jasna. Vodeći istraživači zaključuju: „Sposobnosti su modifikabilne, ne fiksne; prilika mora biti pružena i prihvaćena; psihosocijalne varijable presudne su na svakoj razini” (Subotnik i sur., 2011).

Prevedeno na naš jezik: bez ustrajnosti, hrabrosti i podrške, potencijal ostaje samo potencijal. Upravo su vrline karika koja nedostaje između darovitosti i uspjeha.

Izvor: Canva

Mit 6: „Preskakanje razreda šteti djetetu”

„Neka ostane s generacijom, patit će socijalno.” Zvuči poznato? Ovo je znanstveno najsnažnije oboren mit u cijelom području.

Jedna je studija punih 35 godina pratila više od tisuću iznimno sposobnih učenika (Bernstein, Lubinski i Benbow, 2021). Rezultat: između onih koji su preskakali razrede i onih koji nisu – nema nikakve razlike u psihološkoj dobrobiti u 50. godini života.

Stručnjaci su zato jednoglasni: akceleracija je najistraženija, najučinkovitija i najisplativija intervencija za darovite učenike (Colangelo i sur., 2004). A ujedno, nažalost, i najmanje korištena.

Mit 7: „Darovita djeca su uvijek motivirana”

Sposobnost i motivacija dvije su odvojene stvari. Slavni istraživač darovitosti Joseph Renzulli motivaciju (predanost zadatku) izdvaja kao posebnu sastavnicu darovitog ponašanja. Ona se razvija kroz iskustvo, ne dolazi u paketu s visokim IQ-om.

Motivaciju najčešće ubijaju dvije stvari. Prva je dosada zbog prelaganog gradiva. Druga je perfekcionizam: u jednom istraživanju čak je 87,5 % darovitih učenika pokazivalo perfekcionističke sklonosti (Schuler, 2000).

A perfekcionistička logika zna biti poražavajuća: „Neću se ni truditi. Ako ne pokušam, nitko neće otkriti da nisam savršen.”

Mit 8: „Svako je dijete darovito”

Zvuči lijepo i toplo. Svi bismo to rado potpisali. No krovna američka udruga za darovite (NAGC) izričito poručuje: „Sva djeca imaju snage i pozitivne osobine, ali sva djeca nisu darovita u obrazovnom smislu riječi.”

Darovitost u obrazovnom smislu znači da dijete treba drukčije gradivo, a ne samo više istoga. Kao što djeca s teškoćama trebaju prilagodbu, trebaju je i darovita djeca.

I ne, to ne umanjuje vrijednost nijednog djeteta. Svako dijete ima svoje snage i svako zaslužuje razvijati vrline. Ali darovitost je specifična potreba. I zaslužuje specifičan odgovor.

Mit 9: „Njima je sve lako – dovoljno je reći: pametan si!”

Ovaj mit najčešće hranimo mi sami. Kroz naizgled bezazlenu pohvalu: „Baš si pametan!”

U klasičnoj studiji s oko 400 petaša (Mueller i Dweck, 1998), djeca hvaljena zbog inteligencije počela su izbjegavati izazove. Brže su odustajala nakon neuspjeha. Čak su i lagala o svojim rezultatima. Djeca hvaljena zbog truda i strategije? Upravo suprotno.

Zato umjesto „pametan si” recimo: „Svaka čast, probao si drugačiji pristup.” Istraživanja pokazuju da pohvala procesa kod djece od 1 do 3 godine predviđa njihovu ustrajnost i pet godina kasnije (Gunderson i sur., 2013). Male riječi, veliki učinak.

Bonus mit: „IQ test u vrtiću sve otkriva”

Za kraj, još jedna česta zabluda. Rezultati IQ testiranja postaju stabilni tek nakon 6.–7. godine. Kod djece od 3 do 5 godina rezultati mogu varirati i 10–15 bodova između dva testiranja.

Zato se darovitost male djece procjenjuje kroz više izvora: promatranje, portfolio, procjene odgojitelja – i nas roditelja. Zanimljivo, upravo smo mi roditelji najtočniji „detektori” darovitosti, s pouzdanošću od oko 80 % (Silverman i Kearney, 1989).

Što nam ostaje kad maknemo mitove?

Ostaje realna slika. Darovito dijete nije ni bezbrižni mali genij, ni osuđenik na samoću. Ono je dijete koje se razvija neravnomjerno i intenzivno. Dijete s velikim potencijalom – i stvarnim potrebama.

A između potencijala i ostvarenja stoji most. Taj most čine vrline: ustrajnost, hrabrost, radoznalost, poniznost. Znanost je jasna – upravo one odlučuju hoće li potencijal postati postignuće.

I dobra vijest za kraj: Hrvatska je 2025. dobila novi Pravilnik o odgoju i obrazovanju darovite djece, prvi nakon više od tri desetljeća. Što on konkretno donosi roditeljima? O tome pišemo u jednom od sljedećih članaka.

Tražite program koji će vašem djetetu pomoći izgraditi upravo te vrline? Prijavite se na Virtuoz program i izgradite vrline svog djeteta.

Virtuoz akademija – prijave! Broj mjesta je ograničen!

Za sva pitanja javite nam se na kontakt. Za više odgojnih savjeta i informacija o programu, pratite nas na webu i društvenim mrežama.