Izvor: sassymamasg.com
Piše: Tina Primorac, trenerica komunikacije
Kao roditelji sa zebnjom promatramo vijesti o vršnjačkom nasilju. Ponekad se zapitamo gdje je nestala ljudskost, razumijevanje, strpljenje. A najviše se nadamo da naše dijete nikada neće biti dionikom tih ružnih događaja.
Istodobno želimo da nam djeca budu empatična, suosjećajna, povezana s drugima, a opet i ona koja znaju postavljati granice i zauzeti se za sebe. I to je moguće.
Empatija kod djece može se i treba razvijati, a nama roditeljima dostupne su zabavne aktivnosti koje nam u tome mogu pomoći.
Empatija kod djece – gradimo dobru budućnost
Prije petnaest godina prvi sam se put susrela s modelom Nenasilne komunikacije Marshalla Rosenberga. Bila je to zanimljiva edukacija koja je promijenila moj pogled na međuljudske odnose. Govorilo se o toliko stvari koje su mi tada bile nepoznate i strane.
- Pokušali smo razgovarati bez procjenjivanja druge osobe.
- Nismo lijepili etikete sugovorniku.
- Nismo optuživali, osuđivali ni drugoga ni sebe.
- Povezivali smo se s vlastitim osjećajima i potrebama.
- Pokušavali smo shvatiti drugu osobu – staviti se u njezine cipele.
I to je promijenilo moje poimanje svijeta.
Tko god pred nama stoji, koliko god bio različit ili čak odbojan, postoji točka u kojoj se s tom osobom možemo sastati i razumjeti. I to je točka za kojom pokušavam tragati u susretu s ljudima.
Ta nam točka pomaže da ostanemo ljudi i kad su okolnosti teške, a nas preplavljuju valovi ljutnje. To je točka kojoj možemo podučavati i svoju djecu kako bi u njima probudili empatiju.
Onaj drugi u sebi nosi ljepotu
Moj drugi snažan susret s ljepotom empatije bile su priče. Budući da sam profesionalna pripovjedačica i praktičarka biblioterapije (terapija knjigom/pričama), u praksi sam osjetila moć povezivanja kroz priču. Osjetiti drugoga, shvatiti razloge drugoga, staviti se u cipele drugoga je ljekovito. Čovjeku rastvara srce i povećava empatiju.
Empatija kod djece može biti poticana od strane roditelja. Mi svojoj djeci možemo pružiti alate koji će im pomoći da razumiju sebe i svijet oko sebe. Ovdje sam izdvojila aktivnosti koje su zabavne i s kojima možemo lako započeti.
1. Čarolija se krije u pričama
Toliko je toga već rečeno o knjigama, ali vrijedi reći ponovno. Knjige su blago, a nus proizvod čitanja i slušanja priča je učenje empatije. Empatija kod djece raste kada u pričama upoznaju različite likove. Neki od tih likova podsjetit će ih na njih same. Neki drugi će im biti potpuno strani, ali će u priči naučiti da su i ti drugi dobri. Shvatit će da i ti drugi imaju svoje razloge. Priča će im dati mogućnost da zavire iza kulisa. Da pogledaju što se krije iza zavjese. Priča će ih povesti na putovanje u kojem će širiti razumijevanje sebe i ostalih bića ovoga svijeta.
- Pričajte o pročitanom
- Postavljajte djetetu pitanja. Pitajte ga što misli o onome što ste pročitali. Pitajte ga kako se osjećaju likovi u priči. Zašto se likovi tako osjećaju? Dijete će na taj način dobivati dragocjen uvid u vlastite osjećaje, ali i u osjećaje drugih ljudi.
- Osmislite vlastitu priču
- Osmišljavanje vlastite priče zabavna je aktivnost koju možete igrati sa svom djecom. Uzmite veliki papir i počnite crtati dijelove svoje priče. Zadajte si temu koja će obilovati učenjem empatije.
- Osmislite strašnog zmaja kojeg se svi boje dok on samo pokušava pronaći prijatelje. Razgovarajte kako se zmaj osjeća. Razgovarajte postoji li neki prijatelj u školi ili vrtiću koji se teško povezuje s drugima. Pitajte djecu jesu li se ona ikada osjećala kao taj zmaj, izolirano i drugačije itd.
Izvor: thrive.psu.edu
2. Nosim tuđe cipele
Empatija kod djece razvija se stavljanjem u tuđe cipele. To je vježba koju možemo poticati raznim aktivnostima. Neke sam spomenula u tekstu ranije, ali ovdje bih istaknula kako možemo komunicirati s djetetom u svakodnevnim situacijama kroz opažanje okoline.
- Ako dijete udari nekoga, uzme igračku drugom djetetu – možemo pitati dijete što misli kako se osjeća drugo dijete, što misli kako bi se ono osjećalo da mu netko otme igračku, udari ga itd.
- Ako je nepoznato dijete u parku palo i mama na njega viče, možemo pitati svoje dijete što misli o toj situaciji. Ja obično svoje pitam što bi im bilo draže da je ta mama napravila. Kako bi se osjećali da na njih vičemo kada padnu. Bi li im bilo ljepše da ih tada samo utješimo. Potom ih pitam što misle zašto ta mama viče. Je li ta mama uistinu ljuta ili ju je možda strah?
Na taj način proučavamo svakodnevne situacije. Osvještavamo vlastite emocije. Stavljamo se u tuđe cipele, i djeteta koje je palo i mame koja viče. Pokušavamo pronaći neku svoju sličnu situaciju. Razmišljamo o različitim članovima obitelji i kako se koji od njih postavi kada netko padne. To budu zanimljivi razgovori, prave male filozofske rasprave koje nas puno toga uče. Takvu vrstu razgovora možemo upotrijebiti za sve životne situacije u kojima dijete želimo poučiti empatiji, suosjećanju, povezivanju s drugima.
3. U meni živi čudesan svijet
Pomažemo djetetu da nauči prepoznavati vlastite emocije. To će ga jačati, ulijevati mu samopouzdanje, učiti ga vladanju sobom i činiti ga suosjećajnijim prema drugima.
- Empatičko reflektiranje
- Jednostavno primjećujemo djetetove emocije. Njegove verbalne i neverbalne znakove (izraz lica, držanje i stav tijela). Izričemo naglas koje emocije primjećujemo i time djetetu posvješćujemo njihovo postojanje. Rečenice poput vidim da si uzbuđen, vidim da te to jako uzrujalo bit će sasvim dovoljne.
- Učimo ih da prema sebi budu dobri
- Učimo djecu da prema sebi budu empatična. Da se ne prekoravaju za greške, već njeguju ljudskost – svatko može pogriješiti. Učimo ih kako da iz pogreške izvuku nešto dobro, oproste sebi, ispričaju se drugome. Pokažimo im na vlastitom primjeru kako ne biti nasilan prema sebi i svojim greškama. Nasilje uvijek počinje u nama, tek potom izlazi u svijet.
Ideje što možemo učiti dijete da si kaže umjesto prekoravanja:
- U redu je biti u krivu.
- Greške su prilike za učenje.
- Ljudi ne počinju biti dobri u nečemu. Moraju vježbati i usavršavati se. Stići ću tamo.
- Ne moram raditi stvari jer to rade moji prijatelji.
- Svatko ima različite snage. Meni ide dobro ovo, a mojim prijateljima nešto drugo.
- Nema ništa loše u činjenju pogrešaka.
- Nisam ništa vrijedniji niti manje vrijedan od bilo koga drugog.
- Bit ću strpljiv sa sobom.
Empatija kod djece će rasti i razvijati se putem jednostavnih, svakodnevnih koraka. Ti će nam koraci omogućiti da djetetu pružimo izniman temelj za povezivanje s drugima. Ujedno ćemo ga naučiti da razumije sebe, da prepoznaje vlastite granice, da se za sebe zna brinuti.
Pomozimo djeci da rastu u mudrosti, stabilnosti i nenasilju. Pomozimo im da nauče voljeti sebe jer onda će znati voljeti cijeli svijet. A da bismo to mogli, najprije mi roditelji trebamo naučiti voljeti sebe. Od srca vam preporučam knjigu Nenasilna komunikacija Marshalla Rosenberga.
Ako želite kod svog školarca izgraditi vrlinu empatije, suradnje i ljubaznosti – imate sreće! Ostalo je još samo par slobodnih mjesta u Virtuoz akademiji za školski uzrast, stoga požurite i prijavite se već danas!
