izvor: freepik.com

Piše: Barbara Ljubas, mag.paed.soc.

Malo što nam diže kosu na glavi kao emocionalna nezrelost kod djece. Cendranje, zanovijetanje, razvlačenje po podu oko svake sitnice. Mora li baš biti tako? Donosimo najčešće situacije kada se emocionalna nezrelost kod djece javlja i kako im stati na kraj.

ŠTO JE EMOCIONALNA NEZRELOST KOD DJECE?

Najjednostavnije rečeno, emocionalno nezrelo dijete je dijete koje se ne zna nositi sa situacijama onako kako bi za svoju dob trebalo. Nećemo reći da je emocionalno nezrelo dijete od godinu i pol koje rida suze jer mu je odletio balon. Ali ako to čini devetogodišnjak, možda bismo se trebali zapitati.

Emocionalna nezrelost djece, osim o dobi, uvelike ovisi i o temperamentu. Pa će tako djeca teškog temperamenta puno glasnije i dramatičnije pokazati svoje nezrele reakcije. Za razliku od djeteta lakog temperamenta. Ono će nam se na prvu možda činiti sasvim okej. Međutim, njegove su reakcije samo nešto tiše i sakrivenije. Ne znači da su zato zrelije.

Dokazano je kako emocionalna nezrelost kod djece kasnije može dovesti do loših odnosa, školskog neuspjeha i uključivanja u rizična ponašanja. Kada odrastu, emocionalno nezrela djeca postaju isti takvi partneri i roditelji. Neminovno odgajaju ponovno emocionalno nezrelu djecu i začarani krug se nastavlja.

U nastavku izdvajamo dva najveća područja u kojima možemo prepoznati emocionalno nezrelo dijete, kako bismo mogli reagirati na vrijeme.

1. Nošenje s neuspjehom

Djeca većinu svog vremena provode u igri. Tako i treba biti. Ali onaj tko igra, nekad mora i izgubiti. Pa tako dok sjedimo nasuprot njih i vidimo da će naša zadnja Čovječe-ne-ljuti-se figurica ući u kućicu, razmišljamo. Razmišljamo da pobijedimo ili da ipak pustimo njih još koji krug. Jer znamo da ako pobijedimo prije njih, kreće drama. I kakva nam je to onda zabava i obiteljsko vrijeme? 

Nitko ne voli gubiti, međutim neuspjeh je jako vrijedna lekcija. Dijete uči vrline samokontrole, empatije i veselja zbog tuđeg uspjeha. U dobi od otprilike 4 godine, dijete bi trebalo moći na gubljenje reagirati bez suza i ispada. U redu je da bude nezadovoljno, ne očekujemo da ih oduševi to što je netko drugi pobijedio. Ali dječji mozak tada ima već dovoljno samokontrole za obuzdanu reakciju.

Samokontrola je mehanizam koji funkcionira isto, neovisno o situaciji – trebamo se moći suspregnuti na neko (kraće) vrijeme. Pa tako, ako dijete može pričekati da ručak bude gotov, iako je gladno. Ili da stignemo doma pa da ode na wc. Ili da mu raspakiramo igračku, prije nego se s njom počne igrati. Onda može ne reći ništa i pustiti pobjednika da ima svoj trenutak.

Ovako možemo pomoći djetetu da se bolje nosi s neuspjehom:

• ne popuštati namjerno u (društvenim) igrama – ako dijete bude uznemireno jer je izgubilo, uvažiti osjećaje da je izgubiti teško, no da je to sastavni i normalni dio igre
• izbjegavati nagrade za sudjelovanje, općenito nagrade za svaku sitnicu
• poticati grupnu igru s vršnjacima i timske sportove
• ne reagirati pretjerano ni kada pobijede, ni kada izgube – oboje je okej
• razvijati empatiju i suosjećanje prema pobjedniku

2. Situacije neugode i blage frustracije

O konceptu otpornosti i antifragilnosti djece već smo pisali. Nužno je djecu izlagati situacijama koje su im neudobne, izazovne, čak pomalo i zastrašujuće. Dokazano je kako to vodi do boljeg samopoštovanja, kontrole impulsa i općenitog uspjeha kasnije u životu.

Međutim, ne trebamo djecu izlagati neugodi samo zato jer će ih to učiniti uspješnim, stabilnim i izdržljivim odraslim ljudima. Trebamo ih izlagati neugodi jer su djeca za to stvorena. Napravljena su tako da se brzo oporavljaju i mnogo toga podnose. Rane zarastaju za par dana. Bolesti se također prebole brzo. Selidbe, promjene okoline, učenje novog jezika. Sve ide brzo i s lakoćom. 

S obzirom na to, djeca moraju moći podnijeti normalnu, svakodnevnu nelagodu. Naravno, to ne znači da će samo šutjeti i trpjeti. Smiju se potužiti i reći nam svoje potrebe. Ali trebaju znati pričekati pokraj nas na ulici, dok dovršimo razgovor sa susjedom. Trebaju moći leći spavati na ljetovanju, iako im je u sobi vruće. Trebaju moći hodati ulicom s rukama u džepovima, ako im je hladno, a nemaju rukavice. Djeca koja pretjerano reagiraju na svakodnevne izazove, daju nam do znanja da na njihovim emocionalnim vještinama trebamo poraditi.

Ovako možemo pomoći djetetu da se bolje nosi s neugodom:

• pustiti prirodne posljedice da se dogode – ako će se smočiti jer hoda kraj fontane, neka se smoči
• nakon svake neugodne situacije, istaknuti kako je završila i sada je sve dobro (suhi su, na toplom, na sigurnom itd.) – frustracija ne traje vječno
• pratiti djetetov napredak i zajednički s njim komentirati kako se sada bolje nosi s teškom situacijom, za razliku od prije
• poticati kritičko razmišljanje i svaki put dijete pitati da predloži kako si može olakšati trenutno stanje

izvor: freepik.com

Emocionalna nezrelost kod djece stvarno je izazovna za prihvatiti. Pritišće u nama sve “gumbe” i izaziva nas na posve nove načine. Ali kao što je naše dijete sve do sada naučilo – hodati, pričati, jesti, pisati i čitati – naučit će i ovo. Mališani su stvoreni za rast i prilagodbu.

Djeca trebaju zdravo, poticajno okruženje u kojem će razvijati svoje emocionalne vještine. Naglasak na razvijati. Ako u ovom trenutku prepoznajemo da se javila emocionalna nezrelost kod djece, ne trebamo očajavati. Sve se može popraviti vježbom, kvalitetnim primjerom i prihvaćanjem. Dijete uči sve, baš sve aspekte svog života. Neke malo lakše i brže, neke teže i sporije. Mi smo tu da im damo vrijeme i ljubav u tom procesu učenja.