Izvor:lovevery.eu
„Igra je osnovni biološki nagon, sastavni je dio našeg zdravlja jednako kao i spavanje i prehrana“
Stuart Brown
Piše: Antonia Klepić, mag. psych.
Nema ništa radosnije od gledanja djeteta kako se zadovoljno i uživljeno igra. U tim trenucima igre ostanemo zadivljeni kako igra djeci dolazi spontano i prirodno. Toliko da bi i sami voljeli zaviriti u njihove glavice i osjetiti malo tog doživljaja i zabave.
No, je li igra kod djece samo oblik zabave ili je njena uloga veća od toga? Koje vrste igre kod djece postoje i kako ih mi odrasli možemo potaknuti?
Odgovore donosimo u nastavku.
Zašto je igra bitna?
Igra je svaka spontana ili organizirana aktivnost koja pruža užitak i zanimaciju, ne samo djeci, nego i odraslima. Iako mi veliki na igru više gledamo kao na zabavu, ona djeci pruža mnogo više od toga.
Brojna istraživanja posvećena dječjoj igri ističu ključnu ulogu igre u cjelokupnom i zdravom dječjem razvoju. Igrajući se, djeca zapravo uče i razvijaju važne životne vještine potrebne za snalaženje u svijetu. A uz sve to učenje, zabava dolazi samo kao dodatni bonus.
Koje vještine djeca razvijaju u igri?
- Kognitivne vještine: Pruža priliku za istraživanje, rješavanje problema i korištenje mašte. Uči djecu kreativno i kritički razmišljati te donositi odluke.
- Socijalne vještine: Omogućuje interakciju s drugima, vježbanje društvenih situacija i učenje o suradnji i dijeljenju. Pomaže u izgradnji prijateljstva i razvija dječju empatiju.
- Motoričke vještine: Potiče tjelesnu aktivnost potrebnu za rast i razvoj. Trčanje, skakanje i drugi oblici igre razvijaju finu i krupnu motoriku, koordinaciju i cjelokupno tjelesno zdravlje.
- Emocionalne vještine: Djeci nudi siguran način za izražavanje emocija i priliku za vježbanje različitih uloga. Potiče na razumijevanje svojih i tuđih osjećaja i uči ih kako upravljati vlastitim emocijama i rješavati sukobe.
- Jezične vještine: Tijekom igre djeca sudjeluju u razgovorima, pričanju priča i igranju uloga. Sve to potiče razvoj jezika i proširuje dječji rječnik.
Igra je toliko važna za opći razvoj djeteta da ju je Visoko povjerenstvo za ljudska prava Ujedinjenih naroda priznalo kao jedno od temeljnih prava svakog djeteta.
Izvor: istockphoto.com
Vrste igre kod djece i kako ih poticati
Jedna od najpoznatijih podjela igre je ona od utjecajne sociologinje Mildred Parten. Prema njoj, postoji šest osnovnih vrsta igre kod djece koje se javljaju u fazama tijekom ranog djetinjstva.
Sve su podjednako važne za dječji razvoj. A jednom kada dijete razvije sposobnost da sudjeluje u određenoj fazi igre, počet će koristiti različite varijacije i kombinacije te faze, ali i ranijih faza.
1. Nezaokupljena igra
Novorođenčad od 1 do 3 mjeseca sudjelovat će u nezaokupljenoj igri. Zamislimo to kao njihov prvi pokušaj da nauče o svijetu. Promatrat će svoju okolinu i raditi nasumične pokrete tijela iz znatiželje. Nezaokupljena igra možda zapravo ne izgleda kao igranje, ali postavlja pozornicu za budući razvoj igre.
Kako je poticati: Dovoljno je da položimo bebe na podlogu za igru ili im u naručju pokažemo šarene slike ili igračke. Interakcija s nama im pomaže da steknu svijest o okolini i postanu mali istraživači.
2. Samostalna igra
Javlja se od rođenja, a najčešća je u dobi od 1 do 2 godine. Djeca se tada vole igrati sama bez potrebe za drugima. Bez brige, to je sasvim normalno jer su još uvijek prilično usredotočena na sebe i fale im potrebne komunikacijske vještine. Važno je znati da djeca kasnije mogu nastaviti birati samostalnu igru čak i nakon što se nauče dobro igrati s drugima jer tako istražuju svoje interese pod vlastitim uvjetima.
Kako je poticati: Mala djeca se lako zabave sama uz igračke, pribor za crtanje ili knjigu. Mi veliki ne trebamo voditi ovu vrstu igre. Djeca trebaju slobodu da se igraju kako oni žele- što kreativnije to bolje!
3. Promatranje tuđe igre
U dobi od 2 godine, mala djeca se vole igrati promatrača. Budnim okom promatraju druge kako se igraju, no ne sudjeluju sami u igri. Na prvu bi rekli da to nije prava igra, ali stručnjaci kažu da ona pomaže djeci da steknu samopouzdanje i znanje o igri potrebno da se pridruže zabavi.
Kako je poticati: Samo pustimo mališane da nas gledaju kako obavljamo zanimljive svakodnevne zadatke. Još veći bonus ako mogu promatrati stariju braću i sestre po kući ili djecu iz susjedstva u parku!
4. Usporedna igra
Jeste li ikada primijetili skupinu mališana koji se igraju jedno uz drugo, ali ne zajedno? To se zove usporedna igra i sasvim je uobičajena u dobi od 2 do 3 godine. Djeca mogu koristiti iste igračke i oponašati jedno drugo, ali neće izravno komunicirati. To ukazuje da su gotovo (iako ne sasvim) spremni za povezivanje s drugima i da su na putu prema društvenoj interakciji.
Kako je poticati: Potrebno je osigurati igračke i aktivnosti za usporednu igru, kao što su plišanci, kocke, plastelin i slično. U ovoj fazi je važno da potičemo djecu da se igraju u blizini, ali nikako ih ne prisiljavati na interakciju ako nisu spremni.
5. Povezujuća igra
U dobi od 3 ili 4 godine djeca se sve više zanimaju za postupke drugih i počinju se povezivati sa vršnjacima u igri. To čine tako što si dijele materijale i razgovaraju, ali i dalje bez zajedničkog cilja u igri. Na primjer, zamislite malu skupinu djece koja radi grad s kockama. Dok grade svoje pojedinačne zgrade, razgovaraju jedni s drugima, ali prvenstveno rade sami, a ne zajedno.
Kako je poticati: Dijete treba redovito biti u društvenom okruženju s vršnjacima (poput vrtića, predškole, zajedničkih druženja itd.). Druga djeca mu pomažu potaknuti čuđenje, znatiželju i zanimanje za igru.
6. Suradnička igra
Djeca prvi put sudjeluju u suradnjičkoj igri s oko 4 ili 5 godina. U njoj imaju priliku vježbati sve vještine iz ranijih faza igre, poput dobre komunikacije, timskog rada i dijeljenja. Ali i učiti nove vještine kao ljubaznost, empatiju i kompromis. Bilo da se radi o zajedničkoj izgradnji tvrđave ili igranju skrivača, djeca surađuju i rade prema zajedničkom cilju. Zato je ova vrsta igre ključna za društveni i emocionalni razvoj.
Kako je poticati: Trebamo pružati primjer kooperativne igre u svakodnevnom životu. To možemo kroz isprobavanje obiteljskih aktivnosti koje zahtijevaju suradnju, poput grabljanja lišća, izgradnje utvrde ili organiziranje rasporeda igračaka.
Za kraj, bitno je imati na umu da se svako dijete razvija vlastitim tempom i da ne postoji ispravan ili pogrešan način igre. Na nama odraslima leži odgovornost da osiguramo djeci vrijeme i mogućnost za igru jer je upravo ona ključ za stvaranje sretnih i zdravih pojedinaca.
