Izvor: gettyimages.com
Razgovor vodila: Tina Primorac, trenerica komunikacije
Mnogi se roditelji pitaju kako smiriti svoje hiperaktivno dijete. Je li problem u slatkišima, ekranima i modernom načinu života? Je li dijete samo živahno ili ga treba odvesti na pregled kod stručnjaka? Kada se zabrinuti, a kada prihvatiti da u kući imamo zdravo i vrlo živo dijete. O svemu tome porazgovarali smo s Matejom Čuljkom.
Matej Čuljak je psiholog i psihoterapeut (Logoterapija). Edukant je dječje psihodrame i radi u jednom zagrebačkom vrtiću. U svoje bogato iskustvo može ubrojiti i odgoj vlastite djece. Ovaj zanimljivi psiholog sa suprugom čeka rođenje šestog djeteta. A roditeljima pomaže vodeći stručne radionice i dijeleći dobre savjete pa se tako rado odazvao i našem pozivu za intervju.
Što je to hiperaktivnost i kako znati je li naše dijete samo vrlo živo i energično ili trebamo potražiti stručnu pomoć?
Uzrok hiperaktivnosti još nije do kraja razjašnjen, no danas pouzdano znamo da to nije nedostatak roditeljske brige, pretjerano gledanje televizije ni neadekvatna prehrana.
Hiperaktivnost najvjerojatnije uzrokuje kombinacija genetskih, neuroloških, biokemijskih i čimbenika iz okoline.
Razne studije pokušale su dati odgovor na pitanje koliko je djece sa ovakvim poteškoćama. Iako se podaci dobiveni različitim studijama ponešto razlikuju, čini se da je ADHD prisutan kod 1-7,5% populacije. Pokazalo se, također, da se javlja dva puta češće kod dječaka nego kod djevojčica.
Hiperaktivnost kod djece se obično počinje pokazivati već prije četvrte godine života, a beziznimno prije sedme. Dijagnoza se obično postavlja oko osme do desete godine života djeteta. U posljednje vrijeme ADHD se povezuje s poremećajem u metaboličkim funkcijama mozga. Naime, pokazalo se da je metabolizam mozga kod hiperaktivne djece 8 posto niži nego kod ostale djece. Najveće razlike nađene su upravo u područjima mozga koja reguliraju pažnju i kontrolu motorike i to je ono što zabrinjava.
Da bismo postavili dijagnozu poremećaja pažnje s hiperaktivnošću važno je da dijete iskazuje šest ili više simptoma koji traju barem šest mjeseci u dva ili više okruženja (npr. škola/vrtić i kuća) te se javljaju prije sedme godine života.
Nužno je da budu prisutni simptomi iz kruga simptoma nepažnje poput:
- dijete često ne prati upute
- ima teškoća s održavanjem pažnje
- ima teškoća s organiziranjem aktivnosti
- često izbjegava zadatke
- gubi stvari
- ometaju ga vanjski podražaji itd.
Te iz kruga simptoma hiperaktivnosti – impulzivnosti poput:
- vrpolji se ili ne može mirno sjediti
- pretjerano trči ili se penje
- pretjerano priča
- često “izletava” s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje
- često prekida ili ometa druge itd.
Hiperaktivna djeca nerijetko predstavljaju problem za okolinu (razred, skupinu prijatelja, obitelj) no, valja uzeti u obzir da i samo dijete uvelike pati.
Ono se osjeća neprihvaćenim:
- ne dobiva dovoljno podrške za ono što radi
- ne iskazuje svoje sposobnosti
- radi ispod svojih mogućnosti
- nedovoljno zadovoljava potrebu za komunikacijom i izražavanjem
Sve to za posljedicu ima razvoj loše slike o sebi i nisko samopouzdanje.
Što kao roditelji možemo učiniti da svom energičnom djetetu pružimo najbolje okruženje?
Uobičajena greška roditelja je kada hiperaktivno dijete kažnjavaju zbog toga što je hiperaktivno. Ono zbog toga nije krivo! Prema njemu se valja odnositi s mnogo strpljenja, vedrine, tolerancije i topline. Roditelji hiperaktivne djece najviše problema imaju upravo s neposluhom i “zločestim” ponašanjem djece što često izaziva svađu, podizanje glasa i slično.
Također je pogrešno hiperaktivnom djetetu govoriti što da ne radi i zbunjivati ga neodređenim i općenitim porukama poput Budi dobar! Smiri se! ili Prekini!
Roditelji i učitelji nerijetko brkaju hiperaktivnost sa zaigranošću, normalnim ponašanjem aktivnog predškolskog djeteta ili nekim drugim problemima psihološke ili zdravstvene prirode koji mogu proizvesti ponašanja slična ADHD-u.
Poruke koje roditelji šalju djeci trebaju biti:
- afirmativne
- direktne
- lako razumljive
- jednostavne
- jasne
Važno je znati da se ponašanje djeteta ne može promijeniti “preko noći”. Hiperaktivna djeca najčešće ne reagiraju na kaznu na uobičajen način te često ono što roditelj smatra kaznom, za dijete je nagrada (npr. majka prekida rad u kuhinji i dolazi vikati, čime je posvetila djetetu pažnju). Zato je vrlo bitno da pratite učinak odabranog ponašanja i procijenite je li nešto kazna ili nagrada za dijete.
Za hiperaktivnu djecu važno je:
- osigurati dovoljno stimulativnu okolinu
- ponuditi veći broj aktivnosti, igara, predmeta i igračaka, koje će mu u isto vrijeme biti privlačne, ali i sigurne
- preporučljivo je što češće boraviti na otvorenom prostoru s mogućnošću slobodnog i sigurnog kretanja
- bilo bi dobro kada bi ta igra na otvorenom mogla donekle biti strukturirana kao poligon sa uputama koje dijete treba slijediti tako da dobije i stimulaciju koja mu treba uz određenu dozu strukture i predvidljivosti koja je djetetu također potrebna
Izvor: gettyimages.com
Kako smiriti hiperaktivno dijete?
Umirivanje hiperaktivnog djeteta treba imati određenu „silaznu“ putanju, kada se dijete iz neke aktivnosti brižno usmjerava u neku drugu, mirniju, više smirujuću aktivnost. Djeca s vremenom postanu predvidljiva, tako da svaki roditelj uglavnom zna kako će dijete reagirati na koji tip upute, što i roditeljima olakšava vođenje djeteta. Problem zna iskrsnuti kada roditelji nemaju dovoljno vremena na raspolaganju, odnosno kada se žure i to može dovesti do pojačane frustracije kod djece.
Tehnologija i višak energije kod djece – kakav utjecaj ima tehnologija na život djece?
Vezano za odnos korištenja tehnologije i hiperaktivnosti kod djece, istraživanja su suglasna da tehnologija djeci u konačnici ne donosi tolike benefite koliko negativno utječe na pažnju, koncentraciju i fokus.
Prema Američkoj akademiji pedijatara, televizija ne utječe pozitivno na razvoj djetetova mozga. Sasvim suprotno, AAP preporučuje da se djecu mlađu od dvije godine uopće ne izlaže TV-u te promovira razvoj putem:
- igranja
- razgovora
- zajedničkog čitanja
Kao i u svemu, ključ je u umjerenosti. Poznati stručnjak Ranko Rajović kaže da bi djeca trebala duplo više vremena provesti u motoričkim aktivnostima nego u gledanju raznoraznih ekrana. Ako vaše dijete gleda TV prosječno pola sata dnevno, znači da sat vremena treba biti motorički aktivno. Kad tako gledamo na to, trebamo si osvijestiti da TV nikako ne bi trebao biti „teta čuvalica“ djeci kako normalnog razvoja, tako i djeci s poteškoćama u pažnji, koncentraciji i impulzivnosti.
Koje vrline razvijati kod djeteta s viškom energije?
Prvenstveno paziti na njihovo samopouzdanje koje može biti narušeno čestim pokušajima korekcije ponašanja na krivi i neprimjeren način. Često savjetujem roditelje da je lakše modelirati dječje ponašanje, nego ga kasnije „lomiti“, odnosno da je dugoročno bolje od „malih nogu“ brinuti o ponašanjima djeteta.
- Promislite je li nešto faza ili uobičajeno ponašanje i shodno tome donosite odluke koje su dugoročno bolje za vaše dijete.
- Nemojte pratiti sve „stručnjake“ s Instagrama. Vidim da su vrtićki roditelji često zbunjeni radionicama i e-bookovima koje kupuju, a vide da u stvarnosti to što su kupili ne funkcionira i dolazi do povećane frustracije roditelja, a to posljedično dovodi do povećane frustracije kod djeteta.
- Možete preko raznih aktivnosti produžavati dječju pažnju, posebno preko aktivnosti koje dijete izbjegava kao što su slagalice, neke vježbe grafomotorike i slično. Vidite koliko je dijete u stanju pratiti sve što mu nudite i postepeno produžujte pažnju. Nemojte očekivati da dijete koje izdrži u takvim aktivnostima 5 minuta, za tjedan dana dođe do 45 minuta. Polaganim tempom djeca će također razviti strpljenje, koncentraciju i fokus.
Kakvu ulogu igra prehrana i doprinose li nezdrave namirnice povećanju energičnosti kod djece?
Mnoga istraživanja potvrdila su povezanost prehrane i životnih navika trudnica i djece sa pojavom ovog poremećaja. Smatra se da su najveći krivci:
- prehrana siromašna B vitaminima, s mnogo rafiniranih ugljikohidrata (zaslađene žitarice, keksi, peciva, grickalice, kolači od bijelog brašna)
- umjetnih boja i aditiva (gumeni bomboni, lizalice )
- te namirnica koji sadrže salicilate (bomboni, napitci i paste za zube).
Studija iz Australije, kao jedna od najčešće citiranih o ADHD-u, pokazala je da borba protiv ADHD-a podrazumijeva mediteransku prehranu bogatu:
- masnom plavom ribom
- cjelovitim žitaricama
- grahoricama
- orašastim plodovima
- voćem i povrćem
B vitamine povezujemo s poboljšanjem neuralne aktivnosti i smanjenjem stresa, a korisni su za djecu s ADHD-om. Šećer oduzima tijelu vitamine, minerale, enzime i povećava hiperaktivnost. Nije bitno koristite li bijeli rafinirani šećer ili smeđi šećer – svi šećeri su jednaki kada je u pitanju njihov negativan učinak na ADHD.
Izbjegavajte sva umjetna sladila i namirnice koje sadrže kukuruzni sirup, fruktozu, saharozu i dekstrozu. Nerafinirani šećeri iz cjelovitih žitarica, povrća i voća služe za opskrbu energijom i izmjenom tvari u organizmu. Ako se prehrana vašeg djeteta treba mijenjati, ne morate to učiniti odjednom. U redu je to činiti polako, na postupan način. I zapamtite da svakome treba poslastica tu i tamo – jedan komadić rođendanske torte ili gazirani sok neće učiniti preveliku štetu. Naprotiv, uskraćivanje takvih poslastica može se pokazati kontraproduktivno. No, postupno uvodeći ove prehrambene promjene, bit ćete vrlo iznenađeni kad se ponašanje vašeg djeteta i cjelokupno zdravlje poboljšaju.
Poruka roditeljima za kraj
Svako dijete je blagoslov. Svako. Napišite si na jedan papir kako želite da se vaše dijete ponaša sutra ujutro, prije škole i vrtića:
- napišite si očekivanja od vašeg djeteta
- nakon toga napišite očekivanja od djeteta za 20 godina (u odrasloj dobi)
Pogledajte koliko se ta očekivanja preklapaju. Trebala bi se preklapati barem u nekim osnovnim crtama. Npr. ako mi djetetu ne damo da bira odjeću ujutro, ako ga stalno požurujemo i ne pregovaramo s njim o nekim stvarima u kojima djeca imaju moć odlučivanja, kako očekivati da naše odraslo dijete bude samostalno, da ima stav, da je samopouzdano i ostvareno ako ga od malih nogu tretiramo kao „nesposobno“?
