Izvor: Canva

Piše: Dorotea Belačić, mag. paed. 

Kao roditelji i stručnjaci u radu s djecom, dobro znamo kako izgleda kad se sve raspadne zbog “sitnica” poput krive naljepnice, još 5 minuta u parku ili čarapa koje “grebu”. U nama se upali alarm: Kako da ovo zaustavim?

Što se zapravo događa ispod površine?

Prvo što nam može pomoći jest razumjeti razliku između emocija i ponašanja. 

Emocija nije isto što i ponašanje

• Emocija je signal da se djetetu nešto dogodilo (strah, ljutnja, tuga, frustracija).
• Ponašanje je odgovor na taj događaj i djetetov pokušaj da se nosi s tim (vikanje, bacanje, udaranje, povlačenje).

Emocija je uvijek dopuštena, ali ponašanje nije uvijek prihvatljivo. Tada je naš zadatak postaviti granicu!

Tu situaciju možemo usporediti s upaljenom lampicom u autu. Problem nije u lampici koja svijetli, već je negdje puno dublje. Lampica je samo signal. Tako je i djetetovo ponašanje signal da se duboko u sebi suočava s nekom emocijom koju ne može samo regulirati i treba mu naša pomoć. 

Kad znamo da emociju ne možemo ‘ugasiti’, pravo pitanje postaje: “Što onda možemo?” Možemo pomoći djetetu da kroz taj osjećaj prođe sigurnije i korak po korak izgradi vještinu samoregulacije.

Što je samoregulacija emocija? 

Samoregulacija emocija je sposobnost da dijete upravlja intenzitetom i trajanjem svojih emocija tako da ga one ne preplave i ne vode njegovo ponašanje. To nije nešto što dijete “mora znati”, nego nešto što se razvija i gradi uz našu pomoć.

Kako možemo pomoći kada dođe do burnog vala emocija:

• 1. KORAK: Razdvojimo emociju i ponašanje
  Na primjer kažemo: “Vidim da si jako ljut, ali ne dopuštam da bacaš stvari.”
• 2. KORAK: Budimo sidro, ne megafon
  Koristimo tiši/mirniji glas, sporije kretnje, kratke rečenice.
• 3. KORAK: Pomognimo djetetu da smiri svoje tijelo (jer kad je tijelo u alarmu, mozak ne sluša)
  To možemo tako da djetetu ponudimo zagrljaj ako želi, sjednemo uz dijete, dišemo zajedno kroz igru (npr. “pušemo svjećice”, “napuhujemo balon”)…

Kad je dijete u burnim emocijama, povezanost je prva! 

U trenucima burnih emocija i reakcija, sjetimo se postaviti si pitanje: “Je li dijete trenutno spremno čuti me i nešto naučiti?”
Ako nije, objašnjavanje neće pomoći. Zato posegnimo za povezivanjem jer “lekcija” u naletu emocija ne prolazi.

Izvor: Canva

Zašto povezivanje pomaže kod samoregulacije?

Povezanost prebacuje dijete iz stanja “burne reakcije” u stanje “mogu te čuti”.
Rečenice poput: “Smiri se!” i “Nije to ništa!” često rezultiraju suprotnim od željenog ponašanja.

Kada je dijete preplavljeno, dio mozga koji nam pomaže stati, razmisliti i smiriti se, nije mu tada lako dostupan. Ne zato što ne želi pa namjerno “radi scenu”, već zato što se još razvija i uči kako.

Kako povezivanje izgleda u stvarnosti? 

Kad dijete uđe u stanje burnih emocija i ponašanja, cilj nam je ostvariti sljedeće:  “sigurnost + kontakt + granica”.

Što možemo napraviti odmah:

• Spustiti se na razinu djeteta i mirnim glasom reći: “Tu sam.”
• Imenovati osjećaj: “Vidim, baš si ljut i teško ti je kad…”
• Postaviti granicu: “Ne dozvoljavam da bacaš/udaraš.”
• Ponuditi izbor: “Hoćeš li sjesti uz mene ili da budem tu pored?”
• Ostati dosljedan granici: “Ako ugasiš igricu sam, super. Ako ne, ja ću ugasiti.”

Granice nisu prijetnja, nego oslonac: pomažu djetetu osjećati se sigurno kad ga emocije preplave i nema kapaciteta za razgovor i lekcije.

Razgovaramo tek kad oluja prođe – kratko komentiramo kako bi tu situaciju mogli riješiti sljedeći put kada nam se ponovno pojave tako snažne emocije. 

Kako to izgleda u svakodnevnom životu:

Na primjer u situaciji kada dijete ne želi otići iz parka, počinje vikati: “Još samo malo!” i baca se na pod. Umjesto pregovaranja i predavanja, mi možemo sljedeće:

1. Povezujemo se – “Vidim da ti je baš teško otići. Baš ti je bilo lijepo danas.”
2. Smirimo dijete – Spustimo se na djetetovu razinu, smirimo glas te govorimo kratko i jasno: “Tu sam.”
3. Postavljamo granicu – “Sada idemo. Hoćeš li do auta skakati kao žabica ili trčati kao zeko?” ili “Još 2 spuštanja niz tobogan pa idemo. Ja brojim.”

Zapamtimo: Povezivanje nije popuštanje! To je način da dijete dođe u stanje u kojem može surađivati s nama. 

Samoregulacija se ne događa preko noći, ona se gradi kroz puno malih koraka i pokušaja. Normalno je da dijete ne može uvijek izdržati jake emocije na način na koji bismo mi to željeli. To nije znak da smo zakazali mi ili dijete, već je znak da dijete još uvijek uči. Svaki put kada ostanemo mirni, postavimo granicu i ponudimo povezanost, djetetu ostaje iskustvo koje će sljedeći put lakše aktivirati. Upravo to otvara nam put prema razvoju samoregulacije.

Ako tražite pomoćnika u odgoju koji će probuditi malog istraživača u vašem djetetu i pritom jačati njegove socioemocionalne vještine – ne tražite dalje! Prijavite se već danas na Virtuoz Akademiju!